(Ne)adekvatan terapeutski tretman pacijenata u BiH: Kad si državi problem, a ne dio rješenja

Bosna i Hercegovina je, slikovito rečeno, za neke pacijente majka, a za druga zla maćeha. I ne ovisi to samo o bolesti sa kojom pacijenti žive, nego i o mjestu gdje se liječe.

Zdenko Simonović je do 1996. godine bio višegodišnji darivatelj krvi i bez znakova bolesti, no onda mu je dijagnostifikovan hepatitis C. Bolest je brzo napredovala i za pet godina Zdenko je zbog problema s kojim se suočavao u zdravstvenom sistemu u Bosni i Hercegovini bio primoran otići na liječenje u susjednu Srbiju. Tada propisana terapija interferonom bila je jako teška, neizvjesnog ishoda i sa mnogo nuspojava za pacijenta. Rješenje se pojavilo dvije decenije kasnije, 2016. godine kada su zdravstvene ustanove u Bosni i Hercegovini počele da koriste direktno djelujuće antiretroviralne lijekove. To su novi tzv. direktni antivirusni lijekovi (DAA, od engl. direct-acting antiviral agents), visoko efikasni, sigurniji i pacijenti ih značajno bolje tolerišu. S takvom terapijom infekcija hepatitisa C je postala izlječiva bolest.

„Nova terapija, u odnosu na staru koja je trajala godinu dana, traje tri mjeseca, gotovo da je 100 posto efikasna, jeftinija je za nekih 30 posto od dosadašnjih i pacijentu je znatno više prilagođena. Kod kuće uzimate tablete i za praktično dva mjeseca čovjek je izliječen“, ističe Simonović, koji danas vodi Udruženje oboljelih od hroničnih virusnih hepatitisa.

Prema riječima prof. dr. Seada Ahmetagića iz Univerzitetskog kliničkog centra Tuzla, fondovi zdravstvenog osiguranja Federacije BiH i Republike Srpske su prethodnih godina, posebno tokom 2018. i 2019. godine, učinili velike napore kako bi osiguranicima u oba entiteta obezbijedili najnovije terapije za liječenje različitih bolesti, između ostalih i hepatitisa C koji je veliki javnozdravstveni problem.

„Kome god da smo uključili navedenu terapiju imali smo izlječenje i to predstavlja veliku nadu za bolesnike u budućnosti“, ukazao je Ahmetagić.

Objašnjavajući kako se primjenjuje nova terapija, prof. dr. Antonija Verhaz, načelnica Klinike za infektivne bolesti Univerzitetskog Kliničkog centra Republike Srpske, navodi kako se „nakon 12 nedjelja radi provjera virusološkog odgovora“ nakon čega se može reći je li pacijent izliječen.

„Koliko ova terapija znači pacijentima koji dobijaju novu, kvalitetniju dimenziju života, suvišno je napominjati. Njihov život više nema ograničenja i konstantan strah da bi bolest mogla da dođe u progresivni oblik neke od komplikacija“, istakla je Verhaz.

S dijabetesom je komplikovanije

Zdravko Simonović je dio one pozitivnije statistike bh. pacijenata, iako je i on u jednom momentu izlaz potražio u susjedstvu, jer Bosna i Hercegovina je, slikovito rečeno, za neke pacijente majka, a za druge zla maćeha. I ne ovisi to samo o bolesti sa kojom pacijenti žive, nego i o mjestu gdje se liječe. Tako su pacijenti iz Republike Srpske koji imaju šećernu bolest u nezavidnijem položaju od onih koji sa istom dijagnozom žive na području Federacije BiH.

„U Federaciji BiH senzori za kontinuirano mjerenje šećera idu ‘preko’ Zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja što ovdje, u Republici Srpskoj, nije slučaj i to se neće još dugo riješiti jer nas ignorišu kao partnera u dijalogu“, pojašnjava Vedran Puzović, predsjednik Udruženja „DijabetNo1“ iz Banje Luke.

Osim toga, nastavlja, pacijenti u Federaciji BiH imaju veći broj trakica za mjerenje šećera, lakše ostvaruju pravo na inzulinske pumpe, udruženja imaju veću pomoć od kantona te je edukacija oboljelih na višem nivou.

„U praksi to znači da oboljeli od dijabetesa tip 1 u Republici Srpskoj ima 50 komada trakica, odnosno jednu kutijicu, na mjesečnom nivou dok u Federaciji BiH dobija i do 150 trakica, zavisno opet od kantona do kantona“, objašnjava Puzović.

Kutija sa 50 trakica košta 48 konvertibilnih maraka i potrebe za njima su znatno veće za svakog dijabetičara od onoga što im sada u Republici Srpskoj pripada. Da bi bolest bila u granicama i dobro kontrolisana, preporučuje se minimalno 10 mjerenja glukoze u krvi dnevno. Ukoliko dođe do variranja glukoze, šećer se mjeri i do 20 puta.

Inzulinske pumpe dijabetičarima pomažu u regulaciji glukoze u krvi. To je medicinski uređaj koji radi na baterije i vrši isporuku inzulina u potkožnom tkivu, a znatno smanjuje broj ubadanja u odnosu na klasičnu primjenu inzulina, sa procijenjenih do 2.200 injekcija inzulina godišnje, na njih do 140.

„I do pumpe je lakše i izvjesnije doći u Federaciji BiH jer ih u Republici Srpskoj dobijamo desetak na godišnjem nivou. Da bi je ovdje dobio, moraš tri tromjesečna nalaza šećera imati iznad 10. To znači da bi devet mjeseci morao tijelo da izložiš teškoj agoniji kako bi bio kandidat za medicinsko pomagalo koje ti ne bi ni trebalo jer bi ti se organizam raspao. To sebi niko od nas dijabetičara svjesno ne bi dozvolio. Cijena tog aparata je na tržištu do 5.000 konvertibilnih maraka. No, ako je kupiš svojim novcem, Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske ne izdaje zamjenske setove za njen rad“, obrazlaže Puzović.

Artritis je druga priča

Ukoliko je neko dijabetičar, prema navedenom, lakše mu je kada živi u Federaciji BiH, no taj dio države ne nudi blagostanje za oboljele od reumatoidnog artritisa. Prema riječima Alme Serdarević-Stefanišin, predsjednice Udruženja osoba oboljelih od reumatoidnog artritisa i ostalih reumatskih bolesti „Snaga“, situacija u Bosni i Hercegovini je za tu grupu oboljelih znatno povoljnija u Republici Srpskoj.

„Bazni lijekovi za naša oboljenja su dostupniji pacijentima u Republici Srpskoj jer su uvršteni na esencijalnu listu. Očito je tamo znatno više sluha za populaciju reumatoidnih pacijenata“, govori Serdarević-Stefanišin.

Udruženje koje vodi ipak se izbori da jedan bazni lijek finansira Zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja Federacije BiH i on je u Kantonu Sarajevo potpuno besplatan. Ipak, to nije slučaj u svim kantonima jer pacijenti za njega ipak trebaju doplatiti određeni iznos koji varira od kantona do kantona.

„Međutim, nisu svi pacijenti u prilici da bolest mogu ‘čuvati’ tim lijekovima nego im treba biološka terapija koja predstavlja novu mogućnost liječenja. U Republici Srpskoj je gotovo četiri puta veća ‘pokrivenost’ naših pacijenata biološkom terapijom nego što je to slučaj u Federaciji BiH“, pojašnjava Serdarević-Stefanišin.

Procjenjuje se kako je u Bosni i Hercegovini najmanje 45.000 hiljada oboljelih od reumatoidnog artritisa i ostalih reumatskih bolesti, iako tačan broj nije poznat jer ne postoji registar oboljelih.

Da može birati gdje da živi i da koristi mogućnosti liječenja putem fonda zdravstvenog osiguranja, Serdarević-Stefanišin ne bi odabrala Republiku Srpsku, nego – Brčko Distrikt.

„Brčko je država u državi, da tako kažem. Oni pacijentima sa našom dijagnozom pružaju najviše, ali se susreću sa manjkom ljekara reumatologa koji im tu terapiju odobravaju“, dodaje.

Pacijent iz Brčkog će tako po dijagnozu te hronične, autoimune i neizlječive bolesti zglobova naposljetku otići u najbliži klinički centar u Tuzli, a onda svoje pravo tražiti tamo gdje i živi – u Brčkom. Dakle, brčanski pacijenti se oslanjaju na tuzlanske reumatologe, a njih je slovom i brojem – dva (2), od čega je samo jedan subspecijalista reumatologije. Na oba ljekara na Odjelu reumatologije Kliničkog centra Tuzla čeka i 7.500 oboljelih u Tuzlanskom kantonu jer bez njihovog stručnog mišljenja nema ni nade da će dospjeti na listu onih kojima će se omogućiti biološka terapija.

Prema riječima Suada Ajdaslića iz Udruženja osoba oboljelih od reumatskih bolesti Tuzlanskog kantona „Snaga“, problem manjka specijalista je ono na šta godinama upozoravaju.

„Specijalista je premalo i to se direktno odražava na kvalitet i obim zdravstvene njege pacijenata u najmnogoljudnijem kantonu u Federaciji BiH. Biološka terapija nama daje ogromne dobiti i od nas čini radno sposobne članove zajednice. Ipak, nekada stičem utisak da zdravstvene politike idu u smjeru da je bolje poslati nas u prijevremene penzije, te izdvojiti sredstva za pomoć i tuđu njegu“, tvrdi Ajdaslić.

I dok mjesto prebivališta određuje koliki je obim zdravstvene zaštite, tu, pored nas žive i za svoje pravo bore se ljudi kojima je bolest donijela i još jedan osjećaj – da su državi problem, a ne dio rješenja. Oni državu sada koštaju znatno više jer se plaća i sveobuhvatan tretman skupih komplikacija, a za promjenu stanja na terenu nedostaje volja za dijalogom, promjena svijesti i jasna vizija zdravstvene politike u budućnosti.